Željko Relja
Svjedok, očevidac, sudionik, korisnik, zaljubljenik i stanovnik jadrijskih događanja od 1958. godine na ovamo je ing. Željko RELJA, koji je došao u TLM, ali se najprije smjestio u maloj garsonjeri na rivi, čekajući stan. Njegova sjećanja, dakako, govore o jednom drugom kutu gledanja i rakursu sjećanja, pa će dopuniti lepezu zanimljivih komentara i memorabilija iz jednoga vremena…
Druga je baza bila ispred drvene vikendice Mirka Jadronje…. Kako je ovaj bio prijatelj sa jednim, ovaj s drugim… pa dr. Zorić, Gušte Gulin, pa neki Zagrepčani… nastajala su tu trajna dugogodišnja prijateljstva… Bilo je tu ručkova i za 25 ljudi… Svako bi donija svoju spizu i pokrija, stavilo bi se na jedan veliki stol ispod bora i onda bi se jelo i pilo od ručka do navečer, koliko je ko mogao izdurati… Navraćali bi i neki prijatelji iz Italije, godinama… Kasnije je napravljen i kamin, od kamenja izbušenog od prstaca i krhotina amfora izvučenih iz plićaka nasuprot svjetionika…
Iz starih uspomena valja spomenuti priču Gušte Gulina, o mjestu negdašnjeg nasukavanja trabakula nasuprot Jadrije… Vozio je kamenje za vapno za Zlarin. Dvaput su se odsukavali i svaki puta istovarivali gomile kamenja… Vrijeme proteklo od nasukavanja pa do – vremena događanja naše priče, taman da prstaci, dok još ne bijahu pod državnom zaštitom, izdubu svoje rupe i nasele se u velikim količinama… Kako se takvo izvorište ove poznate delicije nije moglo sakriti, mnogi su se Šibenčani koristili godinama ovim iznimnim lokalitetom. Ništa manje nije bilo ni s kvalitetnom ribom, koja je ovdje nalazila svoje iznimno boravište… Našim jadrijskim berekinima, pak, omogućila bi čudesnu brzinu u nabavci i dopremi željenih bokuna…
Stigli domaći ili prijatelji, namjernici ili slučajni gosti, tek – priča je o prijateljima Petković, Đimu i Ivi, čija je vikendica bila također okupljalištem prijateljskim… Naišli tako Splićani, pala pisma, i – ponuda, da ostanu, jer da će se nabavit svježa riba, i sve to… A u to doba se u Prviću, uz tvornicu riblju, nalazio pravi prirodni akvarij… moga si za uru navatat cipala, brancina, orada… i kad su Splićani od nevjerice pali u afan, doživjeli su istinsku riblju feštu, o kojoj se i danas priča…
Danas je, dakako, Jadrija nešto drugo nego u ona stara vremena, kad je bila robinzonska, a svit se više družija i uživa… Ali uspoređivati ona i današnja vremena ne bi imalo nikakvoga smisla. Danas je Jadrija naseljeno mjesto, s opskrbom, prometnicama, vodom,… s ljudima drugačijih navika, pa će sve ovo ovdje spomenuto, zapravo, samo kod određenog broja ljudi ostavljati neki jači, nostalgični dojam…