Sjećanja Jadrijaša

Asja Marotti

jadrija

Ponajprije je to gđa Asja Marotti, možda jedina živuća svjedokinja prvih dana Jadrije. Rođena u srpnju 1925. godine od naj ranije je mladosti pratila i prve korake Jadrije, pa joj se čini, kao da je na njoj i rođena… Na prvoj razglednici s Jadrije, nekoliko godina nakon otvaranja, Asju s nekoliko mjeseci njena majka drži u naručju.

Ta se razglednica prodavala u trafikama, a slikana, povučena s trampulina, pokazuje tek izgrađeni srednji dio kupališta, sa po dvadesetak kabina (svlačionioca) za ženski dio svita i isto tako za muški. U srednjem je dijelu bio buffet, sa velikim satom i Niveinom reklamom… Sat bi koristio i ribarima koji su onuda prolazili, iako je već tada zadavao brige gradskim ocima… Tribalo je, naime, pronaći odgovornog i profesionalnog urara, koji bi se obvezao uru navijati, održavati, brinuti se… Svakako, sjećanja pokazuju, da je ovaj sat funkcionirao do početka II. svj. rata.

Inventivnost i dovitjivost šibenskih imućnijih obitelji i pojedinaca urodila je osnivanjem akcionarskog društva. Preko toga društva su trgovci, liječnici, pomorci i dr. uložili svoja sredstva, otkupili 4-5 m2 za kabine, a društvo je gradilo i kabine i pristanište… Pamte se imena kao što su: dr. Pasini, dr. Trlaja i dr. Izgradio se i mulo, kojega, dakako, danas nema. Usko toliko, da bi djeca, po izlasku iz broda s druge strane odmah skakala u more. S vremenom se širilo, kao i put do njega, koji se morao nasipavati… Od mula se do kabina išlo uskim puteljkom, uz koji su bili zasađeni tamarisi, od kojih neki još i danas uspijevaju i pokazuju svoju daleku i burnu prošlost.

Kako je uvijek među jednakima bilo i povlaštenijih, to su značajniji ljudi iz javnog života stekli pravo na – dvije kabine (Lušić, Terzanović, direktor bolnice Benković i dr.). Ta je povlastica zaslužnim građanima prešutno omogućila tzv. uzurpiranje prostora ispred kabine, preko puta javnoga prolaza, pa bi se tu izgradile terase nad morem, sa stolovima, suncobranima, ležaljkama, kokosovim tepisima…

Zlatar Vinko Vučić je također imao lijepu veliku terasu, na kojoj bi večeravao, nakon što bi se pred zalazak sunca okupao… Mulice od 13-14 godina bi se dogovorile, pa bi prolazeći uz njegov stol pristojno pozdravile: “Dobra veče, šjor Vinko, prijatno!”. On bi pristojno zahvalio i rekao: “Hvala lipa, hvala lipa!”. I krene staviti zalogaj u usta, kad naiđu sljedeće.., dok nije šjor Vinko izgubija živce i zaletija se s pijaton leše ribe i bacija ga… ovdje izvor ove zgode završava riječima: ..zaboravila sam koga je dovatija…

Kako u to doba Jadrija nije imala ni struje ni vode, građani i akcionari izgradiše gusternu. U jeku sezone nije mogla zdovoljiti silne potrebe, pa je mornarica Kraljevine Jugoslavije priskočila i nekom starom pinicom dovozila vodu do kraja sezone… Na kraju niza kabina za tu plemenitu uslugu dobi mornarica od akcionara dvije kabine, na kojima si je izgradila i terasu, što se na starim slikama može i vidjeti. I oslobodilačka mornarica je raspolagala nakon rata s dvije kabine, a socijalizam se pobrinuo i za radničke predstavnike značajnijih poduzeća kao što su: Izgradnja (3), Pomorsko-građevno (2), Rad (2), TEF (3 u drugom redu)… itd.

Naj nedorečenije će zauvijek ostati ono romantično razdoblje bez struje, s petrolejkama i voštanicama, kad bi se pred kabinu iznio stolić ili bančić, pa bi se tu večeravalo, pa ugasilo sviću, stavilo šugaman na vrući beton, uz gitaru pivalo i – čekalo u mraku brod, brzu prugu, da onako osvijetljen uđe u najljepši i najčudesniji kanal na svitu… Tom jedinstvenom čarobnom i čudesnom doživljaju nitko na svitu nije odolio… A kad se prizor ponovi i osvjetljeni brod lagano izađe iz kanala, uvijek bi se začuo nečiji stariji nalog: “Ajde leć, gotovo, više nije za tebe..!”…

…moje je mišljenje, da je prijevoz na Jadriju danas problem broj jedan… Jadrija je u prometnom smislu slijepo crijevo… i što se može doći autom pred svaku kuću je veliki minus za Jadriju… zakrčeni putevi zbog velikog komoditeta… Neko vrijeme je postojalo parkiralište iza Guštine kuće, s nadstrešnicom protiv sunca, ali je bilo probužanih guma i ispražnjenih rezervoara, pa je i zato propalo… Danas Jadrija ima puno nakupljenih problema i zahtijevala bi veliku i ozbiljnu angažiranost… Bez plaćenog funkcionera, tzv. odbor na amaterskoj osnovi neće riješiti nagomilana pitanja…

Asja Marottiintervju iz 2006. godine